The Social Responsibility of Business is to Increase its Profits

četvrtak , 28.01.2016.

Već je 1970. godine Milton Friedman naglasio „Društvena odgovornost poduzeća je povećanje profita.“ Upravo ta izjava dovodi u pitanje postojanja prave društvene odgovornosti ili je njezino postojanje isključivo formalno. Često poduzeća najprije određuju područja na kojima se zahtijeva društvena odgovornost: ljudska prava, tržište (potrošači, dobavljači), radno mjesto (zaposlenici), okoliš, zajednica i etika.

Kako se definira društvena odgovornost menadžera jednog poduzeća? Da li je njegovo društveno odgovorno poslovanje u interesu njegovih poslodavaca? Menadžer može povećavati cijene proizvoda kako bi se spriječio rast inflacije (iako bi podizanje cijene proizvoda bio najbolji potez za poduzeće); može povećati izdatke za zaštitu okoliša iznad iznosa koji je u najboljem interesu za poduzeće; može zaposliti dugotrajno nezaposlene radnike umjesto bolje kvalificiranih kako bi utjecao smanjenju siromaštva. Svaki od navedenih primjera podrazumijeva trošenje tuđeg novca u svrhu postizanja društvene dobrobiti. Ako takvim djelovanjem smanjuje zaradu dioničara, on troši njihov novac. Ako podiže cijene kupcima, on troši novac kupaca. I u konačnici, ako smanjuju nadnice zaposlenika, on troši njihov novac. U tom kontekstu menadžer izvršava obvezu društvene odgovornosti, umjesto da ispunjava svoju funkciju kao zaposlenik, dok bi zapravo dioničari, zaposlenici, i kupci mogli samostalno trošiti svoj novac za ostvarivanje društvenih ciljeva.
Postavlja se pitanje čije stakeholderski interesi zapravo zadovoljavaju prilikom društveno odgovornog ponašanja. Ne zaživi svako društveno odgovorno ponašanje odaziv javnosti, ali percepcija javnosti o društvenom odgovornom ponašanju mijenja navike potrošača u većini slučajeva.
Odavno je poznata kontroverza glede izrabljivanja radne snage trećih zemalja od strane tekstilne industrije, interes za taj aspekt društvene odgovornosti nekako prođe nezamijećen. Uglavnom to bude jedna ili dvije vijesti na dnevnim portalima, i idući dan prođe u zaborav. Postoje brojna istraživanja, studije za brojna pouzeća uključena u taj skandal, ali njihovi profiti i dalje ostaju netaknuti. Mi kao potrošači svoj interes (jeftina roba za malo para) stavljamo iznad društvene odgovornosti prema nekom djetetu od 12 godina koje je izradilo taj proizvod u oskudnim uvjetima za naknadu koja nije ni spomena vrijedna.

Žalosno je da se jedan student na kraju semestra, nakon odslušanog predmeta Društveno odgovornog poslovanja zapita postoli li zapravo društvena odgovornost ili je društvena odgovornost samo krinka ispod koje se krije ništa drugo nego želja za profitom.
Naravno, nesumnjivo je da ima onih koji s primarnim ciljem ostvarivanja društvene odgovornosti ostvaruju profit, sve je jači glas stručnjaka, zviždača, boraca za ljudska prava, zaštitu okoliša...
U duhu optimizma (ipak je danas Hrvatska rukometna reprezentacija izvela ČUDO u Poljskoj) nadajmo se da će svijest o važnosti društvene odgovornosti postati ključno pitanje poslovanja te da bez njega neće biti moguće ostvarivanje profita.

Oznake: društvena odgovornost

Ja sam Ok, ti si Ok!?

četvrtak , 07.01.2016.

Okruženje u kojem danas živimo se sve češće mijenja te se poduzeća moraju što brže i što bolje prilagoditi novonastalim situacijama. Menadžment promjena je skup radnji koje omogućuju fleksibilnost poduzeća. Ključna stavka u svakom poduzeću su ljudi koji se aktivno moraju uključiti u proces promjene. Uz obrazovanje i kompetencije zaposlenika velika važnost pridaje se dobrim međusobnim odnosima između zaposlenika i dobroj komunikaciji u cilju izbjegavanja nesuglasica. Komunikacija mora teći „prema gore“ i „prema dole“ kako bi svi u poduzeću bili informirani o mogućim problemima i promjenama koje će se morat dogoditi za dobrobit cijele organizacije i svih zaposlenika.
Za bolje razumijevanje ljudskog ponašanja, međusobnih odnosa i komunikacije Eric Berne razvio je tehniku koja promatra i utječe na ljudsko ponašanje i doživljaje koju je nazvao transakcijskom analizom. Transakcijska analiza opisuje 3 „ego stanja“ od kojih je svako ego stanje specifičan sustav misli, osjećaja i ponašanja iz kojih ulazimo u interakciju s drugim ljudima.

1. „Ego stanje roditelj“ misli, osjeća i ponaša se na načine na koji su to radili naši roditelji;
2.„Ego stanje odrasli“ misli, osjeća i ponaša se u odnosu na ono što se događa oko nas sada i ovdje;
3. „Ego stanje dijete“ misli, osjeća i ponaša se onako kako smo to obično činili kad smo bili djeca. „There is a child inside each of us, who comes out in front of person we are most comfortable with“ Koristeći ta tri ego stanja osoba se svrstava u neku od životnih pozicija.

Franklin H. Ernst izradio je „OK tablicu“ koja prikazuje 4 osnovne pozicije koje osoba može zauzeti:
1. „Ja sam OK, ti si OK“ – Ova pozicija je najbolja jer sam ja zadovoljan sa sobom i s tobom. Osoba uspijeva uspostaviti zdrave odnose a dominiraju osjećaji sreće, sklada i uspješnosti. Čovjek uvijek treba težiti odabiru ove pozicije iako će se naći u situacijama gdje to neće biti moguće.
2. „Ja sam OK, ti nisi OK“ – pozicija koju zauzima osoba koja vjeruje u sebe ali ne i u ljude s kojima je okružena, naziva se i paranoičnom pozicijom. Drugi oblik ove pozicije je narcisnoidna pozicija gdje osoba sebe hvali, a druge stalno ponižava.
3. „Ja nisam OK, ti si OK“ – pozicija koju zauzimaju osobe s manjkom samopuzdanja te misle da su svi ostali bolji od njih, osoba se osjeća loše, neuspješno i neadekvatno u usporedbi s drugima, naziva se i depresivna pozicija.
4. „Ja nisam OK, ti nisi OK“ – pozicija koju zauzimaju ponižene i beznadne osobe koje ne vjeruju da joj drugi mogu učiniti bilo što dobro ni da je sama u stanju mijenjati situaciju.

Najbolja pozicija koju osoba može odabrati je “ja sam OK, ti si OK“ međutim nemoguće se stalno nalaziti u toj poziciji jer se pozicije mijenjaju ovisno u situaciji u kojoj se osoba nalazi. U timskim zadacima i osobnim vezama poželjno bi bilo da svi odaberu tu poziciju i dijele jednaka mišljenja. Takav stav vodi do uspješno obavljenih zadataka i visokog povjerenja. Osobama koje nemaju samopuzdanje i povjerenje u druge vjerojatno će preći u poziciju „ja sam OK, ti nisi OK“ te će razmotrit poziciju „ja nisam OK, ti si OK“ kako bi naposlijetku pristigli u najbolju poziciju.

Domaća društvena odgovornost

ponedjeljak , 07.12.2015.

Nakon prvih par tjedana predavanja i čitanja raznoraznih članaka na internetu isto tako i primjera primjene društveno odgovornog poslovanja u konkretnom poduzeću došli smo do zaključka da je upravo društveno odgovorno poslovanje (DOP) postalo dio tržišnog natjecanja između poduzeća. Zapravo da je došlo do promjena prioriteta prilikom samog poslovanja poduzeća i da danas profit više nije jedini i glavni prioritet. Poduzeća su shvatila da je nužno u današnje vrijeme za njihov imidž da su društveno odgovorna jer upravo tako daju određeni doprinos društvu koje društvo prepozna i isto tako nagradi jer većina potrošača više vjeruje tj. odabire poduzeća za koje znaju da su društveno odgovorna.
Upravo je društveno odgovorno poslovanje nešto o čemu bi u svom poslovanju trebala razmišljati sva poduzeća, no kako kaže stara poslovica : „ djela su skupa“ pa upravo radi toga ne daju sva poduzeća doprinos društvu koji bi itekako mogli.
Ipak svugdje, pa tako i u Hrvatskoj ima nekoliko jako dobrih primjera poduzeća čija je poslovna politika da konkretna djela govore više od pustih riječi. Coca-Cola, Jana, Ericsson Nikola Tesla i Hrvatska pošta samo su neke od velikih kompanija u Hrvatskoj koje znatna sredstva ulažu u društveno odgovorno poslovanje. Međutim, ovdje u ovom postu ćemo se posvetiti isključivo jednom poduzeću koje je po našem mišljenju možda ujedno i najbolji primjer društveno odgovornog poslovanja.
Odlučili smo se za Hrvatsku poštu kojoj su odgovoran odnos prema zaposlenicima i zaštita okoliša jedni od osnovnih uvjeta održivog, dugoročnog razvoja. Što se tiče zaštite okoliša, ona pridaje veliko značenje kako bi se čovjekov negativni utjecaj na okoliš smanjio i na lokalnoj i na globalnoj razini. Da bi ostvarila zadane ciljeve zaštite okoliša, Hrvatska pošta planira raznorazne akcije i mjere. Jedna od akcija i mjera je educiranje svojih djelatnika o ekološki učinkovitijoj vožnji, ispitivanja alternativnih goriva (biodizel, električna energija), uporabe materijala koji se mogu sasvim reciklirati, izdavanja poštanskih maraka ekološke tematike kojima javnost upoznaje s opasnostima što prijete našem okolišu, za primjer možemo uzeti marku za zaštitu polarnih područja i ledenjaka (2009.) ili pak marku izdanu u povodu Svjetskog dana zaštite ozonskog omotača (1999.). Isto tako bitno za napomenuti je da u svojem svakodnevnom poslovanju Hrvatska pošta odlaže i otpad ( npr. tonere, akumulatore, otpadna ulja, elektronički i električni otpad, papir itd.) na ekološki prihvatljiv način i u skladu sa svim zakonima. Za otpad koji se odlaže rade se točne evidencije, kao i planovi gospodarenja otpadom, te se Agenciji za zaštitu okoliša podnosi godišnje izvješće.
Poštari na biciklu, pomalo apstraktno kako se tehnologija razvija, svijet ide naprijed, a kad ono HP «s konja na magarca»? A kako je lijepo kada prođe poštar, a za njim ne ostaje oblak gustog smrdljivog dima. Tko zna, možda će jednog dana i djelatnici HP-e voziti električne automobile koji ne ispuštaju štetne plinove te su sigurni za okoliš.

Bitno za napomenuti je da Hrvatska pošta služi ujedno i za primjer europskih mjerila koja će morati primijeniti i ostala hrvatska poduzeća žele li proboj na europsko tržište i sigurniju poslovnu budućnost. Restrukturiranjem poduzeća, modernizacije poslovanja i uvođenje novih usluga te povećanje kvalitete u skladu s europskim i svjetskim propisima, Hrvatska pošta je pokazala veliku društvenu odgovornost i ujedno uvela standarde odnosa prema zaposlenicima, ali i svim drugim sudionicima koji utječu na poslovanje jer biti društveno odgovoran ne znači samo poštovati zakonske propise nego i ulagati u ljudski kapital. Isto tako ulaganje u edukaciju i usvajanje dobrih odnosa sa zaposlenicima snažno pridonosi produktivnosti i pozicioniranju na samom tržištu. Također valja naglasiti i samu važnost uključivanja u humanitarne djelatnosti i akcije, što za Hrvatsku poštu prvenstveno znači intenzivan rad na zakladi „Vaša pošta“, putem koje djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi osigurava financijsku pomoć za lakši početak samostalnog života.

Sama Hrvatska pošta navodi bez društvene odgovornosti biti će nezamislivo poslovanje većih hrvatskih tvrtki kako i na domaćem tako i na europskom tržištu. Svaka pohvala za njihvo društveno odgovorno ponašanje, ali ova izjava navodi na razmišljanje o drugim poduzećima. Znači li to opet da se poduzeća bave društvenom odgovornosti samo zato što drugačije ne bi opstali ili zato što konačno došlo vrijeme da je briga o društvo postala jednako važna kao i ubiranje profita? Vjerojatno ovo prvo odgovara za većinu poduzeća, no kako god bilo, bolje ovako, nego nikako…

Oznake: društvena odgovornost, Hrvatska pošta

Followership: the forgotten part of leadership?

ponedjeljak , 30.11.2015.

Postavlja se samo pitanje koga i kako slijediti ako vam nisu zadane jasne smjernice?!

Ovog tjedna na predavanju smo raspravljali između ostalog o komunikaciji zaposlenika i njihovih nadređenih unutar poduzeća. Nažalost, komunikacija između hijerarhijskih razina je nepotpuna i ograničena, u smislu često dolazi do nesporazuma, asimetričnosti informacija, menadžeri imaju pristup određenim informacijama dok drugi nemaju te pridavanje manje važnosti mišljenjima drugih koji nemaju jednak autoritet. Poduzeće neće djelovati efektivno ni efikasno ako se sa zaposlenicima ne komunicira, tj trebaju jasno dati do znanja koji je njihov zadatak i što se od njih očekuje, što u konačnici rezultira i na poslovanje poduzeća. Menadžeri povrh svega moraju voditi računa o tome da njihovi zaposlenici uredno obavljaju svoje obveze te ih nastojati motivirati, jer motivirani zaposlenici će puno bolje izvršavati svoje zadatke i obveze te će vući poduzeće prema naprijed. Zaposlenici imaju operativnu ulogu te su upravo oni nositelji „tereta“ poduzeća i iz tog je razloga izrazito bitno da ih se motivira. Zanimljivo je da se izvođenjem igre u trajanju od 15 minuta s desetak studenata može doći do brojnih zaključaka koji se mogu transferirati na bilo koje poduzeće.
Glavna problematika koja se pojavljuje unutar poduzeća, koja uvelike utječe na njihov performans na tržištu, pored kompetentnosti i stručne spreme pojedinaca je i razina (ne)komunikacije između menadžera i zaposlenika. Promatrajući poduzeća na domaćem tržištu taj probleme postaje jasno vidljiv, menadžeri koji imaju stručni autoritet i moć nad svojim podređenima najčešće uvijek misle da znaju najbolje i pritom se ne konzultiraju s drugima, koji su specijalizirali u tom određenom području u kojem bi mogli dati svoj doprinos. Ujedno postoji i problem «udaljenosti» menadžmenta od operativnih jedinica. Često menadžment, zbog nepovezanosti sa zaposlenicima, nije svjestan da je za rješavanje problema potrebno samo objasniti zaposlenicima koje su njihove dužnosti.
Kao što je u našem simuliranom poduzeću, tako i u pravim poduzećima implementacija novog zadatka iziskuje dataljno pojašnjenje što se od svakog zaposlenika očekuje. Ako zaposlenici nisu informirani lako dolazi do nezainteresiranosti i demotivacije.
Da su sve tri organizacijske razine bile složenije i da se je više komuniciralo sa zaposlenicima mogli smo ostvariti efikasnije i učinkovitije rezultate, u ovom slučaju pobijediti. Glavni problem je bio što top menadžeri nisu zaposlenicima, tj najnižoj razini, objasnili koji je njihov zadatak i što se od njih očekuje, nego se očekivalo od zaposlenika da znaju što moraju raditi, odnosno koje karte moraju skupljati.
Također, u svrhu što efikasnijih rezultata top menadžeri (kojih je bilo dvoje, kasnije troje) su mogli podijeliti svoje obveze te jedan raditi na tome da se svakoj razini pojasni situacija, a drugi na otkrivanju koje se četiri iste karte moraju skupiti. Niti jedna razina nije djelovala složno, svaka je „ gonila svoj film“ i nadala se da će ostali (ili zaposlenici) s vremenom skužiti o čemu je riječ, dok su ti isti zbunjeno gledali uokolo.

Upravo ovako smo i mi slijedili svog lidera, nakon što smo konačno samostalno skužili da moramo sakupiti 4 iste karte, operativni radnik jedva skupio svoje 4 iste karte koje ganja zadnjih 5 minuta, šalje lider poruku: šalji svoje karte gore, bez pojašnjena, razloga, opravdanja. Prva pomisao: no super, oni ništa ne rade, samo čekaju, mi se tu mučimo, no ipak on ubire sve plodove. Jako slično poziciji običnog operativnog radnika u ogromnim korporacijama, gdje je radnik samo broj...
Igra nam je ustvari dosta pomogla da shvatimo da i nije tako jednostavno djelovati unutar organizacije koliko nam se na prvu čini, i da je puno lakše promatrati sa strane. Jednako tako, istraživanjem literature na Internetu nailazimo na slične igre za studente. Neki potiču vodstvo, neke su namijenjene da nauče studente timskom radu i slično. Sve te igre, unatoč tome što su pojednostavljene, mogu se transferirati na poduzeća. Zapravo se kroz igru studente ući od početka da razumiju da je organizacija živa i da se prema njoj tako i treba ponašati. Bez edukacije i komunikacije zaposlenih ni jedno poduzeće ne može opstati, barem ne dugoročno.

Oznake: društvena odgovornost, poduzeće, poslovanje

Dokumentarni film The Copropration predstavlja odraz poslovanja današnjih poduzeća, odnosno opisuje surovu realnost 21. stoljeća u kojoj se zrcali moć pojedinaca, točnije manjine koja upravlja i kontrolira većinom i svim pravima koja toj većini pripadaju. Iz mnogobrojnih primjera u filmu prikazano je kako se preferira državno nad privatnim vlasništvom. Privatno vlasništvo je prikazano kao „zlo“ u kojem su poduzeća zasebni identiteti vođeni željama pojedinaca za čim većim bogatstvom i blagostanjem, zanemarujući kakav utjecaj isto ima na društvo i okolinu.
Film šalje jasnu poruku „ko je gazda u dvorištu“ odnosno čiji se interesi stavljaju na prvo mjesto, a naravno da se radi o spomenutoj manji, odnosno o „velikim“ privatnicima. Znamo li uopće koliko su oni utjecajni? Zapravo, mislimo da postoji veliki problem zamagljene slike o sebičnosti korporacija koje za ostvarenje poslovanja s visokim profitima i masovne proizvodnje poražavaju kvalitetu ljudskih života. O poteškoćama u razvoju novih generacija, danas opustošenih područja, nekadašnje Meke za jeftinu radnu snagu, malo se govori. Baš kao što parazit ciljano napada već oslabljeni dio tijela u organizmu, tako i korporacija proračunato ulazi u oslabljene države i crpi zadnje atome radne snage kao i zalihe prirodnih resursa, kako bi ostvarila svoj cilj.
Postoji jasan problem današnjeg društva koji se povezuje s pojavom kapitalizma, bez obzira gleda li se sa strane pojedinca koji isključivo kupuje dobra i usluge jer su „brand“ ili sa strane poduzeća koje „forsira“ taj brand.
Činjenica da film potječe iz 2003. nam govori koliko je društvo otupilo na tuđe sudbine. 12 godina film je dostupan na tržištu, nakon čega su se i pojavile brojne knjige, izvori, te različiti ekonomski stručnjaci koji su upućivali na to, ali promjene u društvu nisu zaživjele. Pita li se itko što je s pravima podcijenjenih radnika ili bolje rečeno djece kojima bi bilo mjesto u školskim klupama, a ne za proizvodnim trakama?! Interes ljudi jenjava za onima koji su sramotno plaćeni za proizvod koji potrošači kupuju po astronomskim cijenama, a raste društveni interes kako će okolina percipirati pojedince koji „reklamiraju“ taj proizvod. Poražavajuće je što se većina nas pronalazi u ulogama ovih drugih, koji „reklamiraju“. Uprava ta činjenica je zabrinjavajuća i otvara prostor za daljnje probleme.
Danas, nakon više od 10 godina, društvo uz strahovanje od tzv. „psihopata“ poduzeća, strahuje od pojedinaca koji su postali brand, nametanjem ideala kako izgledati (nakon 20 estetskih operacija), što odjenuti (ako imate mogućnosti za JEDNU odjevnu kombinaciju potrošiti 5000€). Društveni mediji manipuliraju javnošću i iskrivljuju standard ljepote postavljajući ih na nerealnu i nedostižnu razinu.
Koliko god ta poduzeća šalju krivu poruku i krivi način poslovanja, težnja pojedinca je bila postati „biznismen “ i zarađivati brdo para pod svaku cijenu. Poruka tzv. uzora današnjice je ne biti dovoljno dobar u ničemu, ničim se baviti, a biti sve i imati sve. Postavlja se pitanje što će se događati u budućnosti s takvim poduzećima i koliki će utjecaj oni imati na potrošače? Valja napomenuti kako postoji mali broj onih o kojima se u javnosti malo priča, a zaslužuju da ih se spomene kao društveno odgovorne, primjerice vlasnik koncerna Ikea. Također postoje i oni koji ovaj problem prepoznaju kao prioritetan nad drugima, i oni pokazuju potencijal da se isti riješi, ali ih javnost ne podržava jer su korporacije radikalno izmijenile poimanje društvenog morala.
Rješavanje ovog problema predstavlja izlazak iz začaranog kruga u kojem imamo s jedne strane korporacije zadovoljne s postojećim stanjem visokih profita i s druge strane pojedince koji su zadovoljni s (niskim) cijenama proizvoda koje si mogu i žele priuštiti.
It’s not about the money, money, money
we don’t need your money, money, money,
we just wanna make the world dance
forget about the price tag... ali plati 350kn da bi slušao ovo. ;)